Kad planiranje ne ide po planu: prihvaćanje neočekivanog

Kad sam bila mlađa, obožavala sam planirati. Imala sam planere svih boja i oblika, a najdraži mi je bio onaj stolni, ispisan planovima i malim, načičkanim škrabotinama. Bila sam majstor planiranja i organizacije vremena. Malo je uvijek štekalo u samom izvršavanju tih planova, ali nije to bilo tako strašno – nekako sam ipak većinu planova uspijevala ostvariti. Sve dok jedna po jedna obaveza nije počela moj "tanjur" izbacivati iz balansa, pa sam počela sve više energije trošiti na balansiranje tog tanjura umjesto na izvršavanje planova.

I dalje sam voljela planirati, s velikom pažnjom birala savršeni planer i s radošću ga popunjavala. Sve dok se stvarnost nije pojavila u obliku bolesnog djeteta, neočekivanih poziva ili onih sitnih „spontanih“ životnih događaja koji baš nikad nisu u planu. A onda sve te ispisane stranice u mom savršenom planeru postaju samo podsjetnik na moje prevelike ambicije.

Točno se sjećam trenutka kad je moje oduševljenje planiranjem zaprimilo svoj prvi veći udarac. Bilo je to prije nekih 9 godina, kada mi je prijateljica koju nisam vidjela 4 godine konačno dolazila u posjet. Godinu prije preselili smo se u kuću sa velikim dvorištem i konačno sam mogla ugostiti svoje prijatelje. Neizmjerno sam se radovala njezinom dolasku, da upozna mog sina, da vidi sve o čemu joj svakodnevno pričam, da uživamo u ljetu i moru, i možda da nakon jako dugo vremena odem vani na piće i osjetim onu ljetnu vrevu morskih večeri.

Te noći prije njezinog polaska, moj sin je dobio temperaturu 40°C. Provela sam cijelu noć snižavajući temperaturu i tješeći se da je u pitanju samo neka prolazna viroza. No, paničar u meni je radio prekovremeno, i to ne bez razloga. Uvijek je bilo problema oko njegovih visokih temperatura, a bio je sklon febrilnim konvulzijama kojih sam se jako bojala. Moja prijateljica već je bila u autobusu, na putu prema meni, a ja sam pokušavala smisliti što i kako dalje. Nisam imala baš puno izbora. Bolesno dijete i muž koji radi po cijele dane jer je sezona ne ostavljaju puno prostora za organizaciju jer logistike nema.

Dovoljno je reći da smo se moja draga prijateljica i ja najviše družile po hodnicima ordinacija i bolnice, te je vrlo dobro upoznala odjel pedijatrije. Turistički, naravno. Srećom, kad je sinu temperatura bila pod kontrolom, uskočila je svekrva i uspjele smo se prijateljica i ja okupati i otići „đir“ do grada.

Tu negdje počeo je moj period u kojem sam prestala toliko planirati. Jer bi većinom moji planovi ostavljali gorak okus u ustima nakon što bi ostali neostvareni. To više nisu bili neostvareni planovi, već neostvarene želje. Pa sam zaključila da je bolje što manje planirati i postati više spontana. Nešto što i nije baš u mom karakteru. Ali čovjek uči dok je živ, pa tako i ja.

S godinama, ti moji planovi postajali su sve manji i manji, a moji planeri sveli su se na razbacane papiriće po stolu. Sad imam digitalni planer u mobitelu i on se pretežno sastoji od podsjetnika za doktora, zubara, roditeljske sastanke i slične događaje. Dani više nisu isplanirani u sat kao nekada, pogotovo za vrijeme fakulteta, kad sam doslovno planirala kad ću imati pauzu u učenju. Ne zato što sam bila teški štreber, nego zato što sam zaista uživala u kreiranju tog plana i ispunjavanju planera.

I moja ne tako draga prijateljica migrena također me naučila da ne planiram previše. Voli se pojaviti kad je najmanje poželjna i često je gost koji ne poštuje pravilo „svakog gosta tri dana dosta“.

Sigurna sam da će opet doći period u mom životu kad ću radosno birati planere i još radosnije ih ispunjavati, no za sada pokušavam jahati taj val spontanosti. Nekad više, a nekad manje uspješno. Kad uhvatim trenutak da se sve zvijezde poklope, jednostavno skočim i kažem – ajmo! Možda sam taj dan planirala generalku kuće jer su zvali kišu, ali ona nas je ipak zaobišla i izvirilo je sunce, pa neću nastaviti čistiti, nego ću sve ostaviti i otići u šetnju s djecom. Nered neće nestati, dočekat će me jer nemam kućne vilenjake koji bi umjesto mene to pospremili.

Možda ta spontanost i nije tako loša, i možda je kod mene i dobrodošla (ili se samo tješim) jer sam kao mlađa često rigorozno slijedila planove, kao da su upisani u kamen, a ne na komad papira. I dalje se često osjetim razočarano kad ne uspijem nešto provesti onako kako sam zamislila i planirala, ali periodi očajavanja i „zašto baš meni“ faza su se skratili. Sada umjesto toga kažem – ok, kako ovo možemo okrenuti u svoju korist? I uglavnom nađem način, osim s migrenom. S njom nikako ne uspijevam postići simbiozu. Ona je više parazitske naravi i jedva čekam da odustane od svojih posjeta i shvati da je neželjeni gost.

Na kraju, da sažmem svoj stav riječima Johna Lennona, koji je vjerojatno puno bolje pogodio sridu nego ja:

„Život je ono što ti se događa dok si zauzet smišljanjem drugih planova“